Deset dana. Osam vozača — pa šest, pa trojica. Jedna sezona koja ne zna za granice. Krenuli smo iz Beograda u prvomajske praznike, a put nas je odveo tamo gdje se Jugoslavija još uvijek osjeća - u tunelima aerodroma Željava, u hodnicima Titovog bunkera, na pisti gdje su avioni poletali za džabe.
Prva tri dana bila su mokra. Bosna nas je dočekala kišom od Bihaća pa sve do Karlobaga - a onda nas je sunce pronašlo tačno kad smo izašli iznad oblaka, i više nismo htjeli da se vraćamo.
Jadranka od Senja do Karlobaga je sve što se priča o njoj i više. Bura nas je šamarala, ali niko nije skidao guma s asfalta. Treće jutro na Željavi, peta kafa u Konjicu, jagnjetina kod Kovačevića u Jablanici - sve je to jedna priča koja ne staje tamo gdje staje ruta.
Trojica su nastavili do mora. Šatori na Mirištu, ostrvo Gospa prekoputa, šakali koji zavijaju u mrklom mraku, i more koje te poziva da ne izlaziš iz njega. Povratak kroz Durmitor, Pljevlja, Zlatibor - i kolonu do Beograda koja je trajala do Čačka.
